|
|
"život je tek sjena pusta,
glumac bijedni što kočoperi se
i kotrlja na pozornici tren,
pa onda zamukne,
život je priča koju idiot priča
puna krika i bijesa,
a ne znači ništa!"
5.čin,5 prizor
Shakespeareov Macgbet
"zašto se svaki moj
korak pokaže
da je pogrešan,
gdje je moj
anđeo čuvar,
trebam ga!"
"...ali nakon kiše
dolazi kiša sve dok ne bude
prekasno.
Ja sam katastrofa koja je
počela prije nego
što joj se znalo ime,"
"pati bez suze,
živi bez psovke
...i budi mirno nesretan..."
| < | veljača, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
sve i svašta
Blog.hr
Blog servis
živimo u 21. stoljeću a još uvijek postoje ljudi koji da bi preživili moraju ići od kuće do kuće,od neznanca do drugog neznanca da bi isprosili koricu kruha ili možda i koju kunu kako bi svojoj djeci imali šta dati za jesti.Šta trebam ja učiniti pa da ovu moju priču pročita što više ljudi,možda se nađe netko tko će me razumjeti,netko tko neće ostati gluh i nijem,netko tko će sljedeći put kad mu stranac pokuca nedjeljom posljepodne da isprosi nešto za jesti,toplo se nasmješiti,utješiti jadnika i počastiti ga s sitnicom ili dvije.Vjerujte mi,vi nećete to ni osjetiti a nekom ćete uljepšati dan i više,nekom ćete pomoći.Šta obični čovjek može drugo učiniti nego pomoći kad već naši političari sjede prekriženih ruku.Našem premijeru su preći skupocijeni satovi nego njegov vlastiti narod.Bitno je da naše "vođe" imaju,a mi smo manje bitni.Oni uživaju na naš račun a mi mirno gledamo i ne poduzimamo ništa sve dok i mi jedne nedjelje poslijepodne ne krenemo isprositi koricu kruha a onda će biti prekasno...
ja ne znam od kakve strašne bolesti patimo mi ljudi...gdje god da se okrenem samo smrknuta lica,zabrinutost,ljutitost...Ne smiješ se očešati o nikoga,moraš dobro paziti šta pričaš da ne dobiješ metak...čemu to,kuda to sve vodi.Trebali bi se držati skupa,biti jedni drugima potpora,a ne ovako...
vani hladno je,a nikoga nema da me zagrije...
Gone with the sin
I love your skin
oh so white
I love your touch
cold as ice
and I love every single tear
you cry
I just love the way you're losing
your life
my baby,how beautiful you are
ma darling,completely torn apart
you're gone with the sin my baby
and beautiful you are
You're gone with the sin
my darling
I adore the despair
in your eyes
I worship your lips once red
as wine...
I crave for your scent
sending shivers
down by spine...
...ima dana kada se pitam čemu ovaj moj bijedni život,
čemu ova parada crnih i bijelih anđela koji prolaze
pored mene kao poput kamenog kipa.
I kao što netko jednom reče:"život je prolazan"
tako i ja sebi kažem "digni glavu,kreni dalje,sve prolazi,
proći će i to".
Ima dana kada pomislim da sam pronašla bit svoga
života,ali ta mi se nit uvijek izgubi.
Pitam se koja vrata od ovih svih vode u raj?
U neki bolji život,život bez ljudi,bez boli,bez smrti?
"Jedini ljudi za mene
su oni ludi,ludi za životom,
ludi za razgovorom,ludi da budu spašeni.
Istodobno željni svega,
oni koji nikada ne žude
niti kažu otrcanu frazu,već žare i pale..."
Jack Kerouac
"Na cesti"
Prve kapi popodnevne kiše,
miris vrućeg asfalta...
Moje misli razbacane bez veze,
bez ikakvog smisla.
U daljini tvoj lik,lik meni
dobro poznate žene...
Gdje si sada,o čemu razmišljaš,
misliš li na mene?
Prolaznici,nepoznata lica,
ljudi bez imena...
Glasni koraci iza mene,
zvukovi automobila...
Na obližnjoj klupi zaljubljeni,
starica na prozoru...
A moje misli i dalje ne povezane,
razbacane bez veze,
bez ikakvog smisla!
Tko su zapravo ovi ljudi?
Oni su samo pijuni sudbine,
željni razgovora,željni istine,a istina boli,zar ne?
Oni su zarobljeni u ovom svijetu
i ne mogu izaći,ne mogu disati...
Žele slobodu,a toga nisu ni svjesni.
Vrte se u vrtlogu prljavih laži koje ih vuku prema dnu.
To su glumci na pozornici,
a njihova predstava se zove život!
Iz dana u dan ponavljaju
istu farsu i ne mogu stati...
Znam da je kasno kajati se za propuštenim,ali ponekad se upitam šta bi bilo,zašto nisam...?Zašto jednostavno nemam još jednu priliku,zašto se ne mogu vratiti unatrag?Znam da ne bi mogla puno toga izmjeniti,ali ja to i ne želim.Htjela bih samo još jednu priliku pa da na postavljeno pitanje odgovorim s "da".Znam da ne bi proživjela ovo što jesam i da ne bi upoznala sve ove osobe koje jesam,ali čemu i sve to?Ni to ne vrijedi puno niti predstavlja nešto važno!Vrijeme prolazi,ljudi se mjenjaju.Danas jesi,sutra nisi...Da je bilo drugačije,možda bi imala bolje uvjete da se razvijem u ono što doista jesam,možda bih postala netko.Znam da bi mi se otvorili novi obzori,širi i bolji!Možda ne bi shvatila i otkrila kakvi su ljudi doista,ne bi me toliko boljelo...Jedino što sam naučila je da ne treba nikome vjerovati i da se ne treba za nikoga previše vezati.Otkrila sam da ljubav doista ne postoji,da postoji samo strast koja je prolazna kao i ova minuta.Međutim,ove spoznaje ne mogu zamjeniti one koje su ostale ne otkrivene,ne istražene.Netko drugi će ih spoznati,a ja ću se i dalje pitati šta bi bilo,zašto nisam...?Tek sad počinjem shvaćati da je život prekratak i da ni jedna odluka donesena u vezi s njim nije ispravna ma koliko ona promišljena bila.Možda smo mi ljudi doista najsavršenija i najrazvijenija bića,ali smo isto tako i najjadnija.Baš upravo činjenica da čovjek sam sebi kroji sudbinu nas čini toliko ranjivima.Nametnuta nam je mogučnost izbora,s tim da ni jedan izbor nije ispravan.Koliko god se trudili uvijek će postojati pitanje "što bi bilo,zašto nisam"...
ponedjeljak...fuj...posao,opet sve ispočetka.Baš smo nekidan raspravljale kako bi i za nas koje se bavimo telemarketingom trebao nekakav hrabri telefon ili nešto slično.Zlostavljanje je preblaga riječ za ono što mi proživljavamo!Ljudi ne kuže da mi ne radimo ovaj posao iz dosade već iz potrebe,kamo sreće da mogu naći nešto drugo da se riješim kretena i budala.Jednom prilikom me neki tip zaprosio preko telefona!Sve je ok dok ti ne počnu skidati sve svece poznate i nepoznate ili psovati majku i takve slične stvari.Dođe ti muka,vrišto bi a ne možeš.Ma ljudi su stoka,nemaju nimalo kulture ni osjećaja za druge.Nisu svi toliko sretni pa da mogu raditi posao koji vole,ima i nas koji moramo raditi ono što nam se pruži jer nemamo drugog izbora.
